Sanja Ožegović: VREME SVINJOKOLJA VREME LJUBAVI

APATIN BLOG DANI SA SANJOM

Život u Bačkoj varošici kao i svuda, ima svoje prednosti i mane. Ume da bude učmao i da žestoko nervira, a opet ma koliko ga kudili vezani smo neraskidivim nitima.

Svako o svakom uglavnom sve zna, makar iz “čaršijskih” priča. Ljudi su skloni da vas zagledaju, ono kao da ste bukvalno “pali s’ Marsa“ (iako je verovatnoća da vas ne poznaju, makar iz viđenja, jednaka verovatnoći da uđemo u EU) Zagledaju uglavnom da bi komentarisali sve na vama ili u vezi vas, rekla bih, pre zato što im je dosadno nego iz nekog drugog razloga. Ljudi su često nepristojni i postavljaju vam isuviše lična pitanja, potpuni anonimci u vašem životu. To je valjda “kazna” koju “zaslužimo” rođenjem u maloj sredini. Osim ovih nelepih stvari koje vam se verovatno događaju skoro pa svakodnevno, ovde vam ljudi neće “ okrenuti leđa” ukoliko vam zatreba pomoć, makar će vas prijateljski saslušati. I sasvim sigurno vam se neće desiti da vas izignorišu, ako im se pristojno obratite. (Čak i oni najneotesaniji) Ovaj lepi gradić ne bih menjala ni za jedan drugi, niti bih se ikada navikla na život u mravinjaku. Volim osećaj uljuljkanosti, one fine, koja prelazi u lenjost. Ovde sam provela valjda najlepše detinjstvo koje možete da imate, a dobrim delom je povezano ne samo ljudima sa kojima sam bila okružena nego i gradom u kom sam rođena. Drvoredi duda, (nikad prežaljeno sećanje), “Motel”, “Partizan”, sva ona draga mesta koja su još uvek negde u nama. Generacija koja je uspela da prodetinji pre devedesetih, apsolutno nesvesna da život može u sekundi da se okrene naglavačke. Nekako sam ponosna na sve nas. Uspeli smo da ostanemo svoji i naši, uprkos godinama koje smo doslovno gurali. U novembru naša varošica živne i finiji od finih se, makar krišom raduju. (Retki su oni koji odole novembarskim čarolijama i ostanu dosledni odluci da jedu isključivo biljke u tom periodu). Vreme svinjokolja. Vreme ljubavi. Učmala varošica postaje doslovno mravinjak. Svuda su osmehnuta lica. (Mama nas valjda po stoti put šalje da otrčimo u neku od komšijskih kuća sa paketićem u kom su domaće kobasice i čvarci, dočekuju nas sa osmehom) Pa kako I ne bi? Ne poznajem nikog ko ne voli čvarke. Mada mi se čini mi se da ćemo u budućnosti da ih jedemo krišom od sebe, jer je Istraživačko odeljenje Svetske zdravstvene organizacije (SZO) I zvanično objavilo izveštaj prema kom su mesne prerađevine kancerogene namirnice, a crveno meso “mogući krivac” za neke vrste raka. Možda nekome ko nije doživeo novembar u Vojvodini, sve ovo zvuči užasno. Za nas su to dani sećanja na detinjstvo, punu kuću, darivanje, zajedništvo. Ljubav. (Ne mogu protiv sebe, čvarci me uvek i iznova razneže)