Sanja Ožegović: ZEMLJA “PIJANIH MORNARA”

APATIN BLOG DANI SA SANJOM VESTI

Dva slatka dečačića se motaju u mojoj neposrednoj blizini. Školski odmor je. Jeste da ne poštuju pravila ponašanja, ona osnovna, pa me polako obuzima blagi osećaj nervoze, ali ih i dalje doživljavam skoro kao bebice. Po mojoj slobodnoj proceni treći razred. Maksimum. (Ne volim čekanja u redu što ne znači da ne čekam u tišini, makar se to užasno odužilo).

Pokušavam da ne budem “gadna tetka” i pravim im mesta, svakoga puta kad se zalete i u toj svojoj dečijoj nemarnosti mi stanu na stopalo ili me gurnu nehotice.

-Deca su, neka ih.

Reči koje izgovaraju skoro pa i ne čujem, “zabavljena” sopstvenim mislima.

Odjednom se pojavljuje grupa mališana, ništa starija od dečaka koji su zaboravili da bi trebalo otići na školski čas.Jedan u prolazu izgovara prostotu, koja izaziva sa obe strane salvu istih.

Svojski se trudim da ignorišem “sukob”, nisam im vaspitač, nisam ni roditelj, tetka, strina, baka, komšinica. Samo slučajan “sudeonik”. Jednostavno ne mogu da se pravim da se ništa ne dešava i blagim tonom pokušavam da im objasnim da na provokaciju ne reaguju provokacijom. Em dovodi do sukoba, em je vrlo ružno čuti desetogodišnje dete koje prostači kao pijani mornar. (Meni je bilo neprijatno, njima ne). Do mene je valjda. I vaspitanja.

Gledaju me kao da sam pala sa neke čudne, nepoznate planete i govorim potpuno im nepoznatim jezikom. Moj mirni ton kod njih nije izazvao dodatnu dozu agresivnosti, ali ih nije ni “sprečio” da nastave sa razmenjivanjem pogrdnih opisa. Kakve psovke ljudi moji, neke od njih nikada nisam čula. Do jednog hladnog decembarskog dana, u blizini ustanove koja od nas pravi ljude.