Sanja Ožegović: TIŠINA

APATIN BLOG DANI SA SANJOM VESTI

Krenem često ka tebi, ponesena željom da “podelimo misli”.

Navikla sam, delili smo ih otkako “znam za sebe”.

Biram tvoju omiljenu čokoladicu, vrtim se u krugu nepriznavanja istine.

I ne volim više poznatu ulicu i kuću ni drvo ni kapiju…

Ti me tamo ne čekaš, ushićena kao dete.

Put me odvede na drugu stranu…

Ne zato što želim, moram.

Ubrzanog koraka prelazim tišinu,

obećavajući sebi da ću ti sledećeg puta pričati samo o lepom.

Tu gde si, ne možeš se radovati i tugovati sa mnom.

Ali me to ne sprečava da nastavim ovu igru.

Nedostaješ mi…