Sanja Ožegović: SPAVAJTE MIRNO PTICE MALENE… NISTE ZABORAVLJENI

APATIN BLOG DANI SA SANJOM VESTI

Rađamo li se zli ili takvi postajemo u okolnostima u kojima živimo? Potreba da maltretiramo one “slabije” je znak hrabrosti ili kukavičluka? Možda samo iskonsko zlo u nama? Podgrejavano nemarom prema istom. Mnogi bi rekli, od kada je sveta vlada nasilje. Da… upravo to. Nismo ništa naučili vekovima. Trebalo bi da se stidimo. Celokupno društvo. I oni koji nekog izlažu maltretiranju i oni koji ga ćutke gledaju… ne čineći ništa da ga spreče. Svaki glas protiv nasilja je korak bliže jednom odrastanju. Zdravom odrastanju. Poražavajuća je pomisao da dete nije samo dete već i potencijalni nasilnik ili žrtva.
Aleksa-žrtva nasilja.
Tijana-žrtva nasilja.
“Okretanje glave na drugu stranu” = pasivno nasilje.
Ko su uopšte ti koji sebi daju za pravo da ugroze ljudski život, bez da je ugrožen njihov? Ko su ti koji sebi daju za pravo da zatvore oči pred očiglednim nasiljem?
Da je društvo na vreme reagovalo, Aleksa bi danas bio živ. Možda bi upravo proživljavao prvu zaljubljenost. Tijana bi ovog momenta, sa osmehom u očima pričala drugaricama o svojim planovima za budućnost…
Pravo na odrastanje, pravo na budućnost, pravo da biraju u kakve će ljude odrasti, oduzeto im je. Pravo da se smeju, tuguju, zaljubljuju, ljute ili raduju. Da jednoga dana budu roditelji deci koja će živeti u nekom lepšem vremenu i uređenijem društvu.