Sanja Ožegović: DOBRI ČIKA JOCO

APATIN BLOG DANI SA SANJOM VESTI

Sretnem ja tako ponekad čika Jocu i svakog puta se obradujem onako odistinski, kao da sam srela davno „izgubljenog“ prijatelja. Nisu to neki posebni susreti, niti mnogo pričamo. Proćaskamo po koju „u prolazu“ ili razmenimo pozdrav, osmeh, dobru energiju koja skoro pa može da se dotakne kad ste u njegovoj blizini. Ne stari dobri čika Joco. Omalen, bucmast, tek sa nešto više sedih nego ih je imao u vreme kada smo se skoro pa družili, mogu tako slobodno da kažem danas iz ove perspektive. O njemu ne mora mnogo da se priča, dovoljno je reći da je jedna od najboljih osoba koje poznajem. Prošlo je evo dve decenije, a ja nisam zaboravila kinder jaje ili čokoladu koju sam „morala“ da uzmem za jedno maleno preslatko biće, da ne bih uvredila ovog čoveka. Nisam zaboravila ni onaj osećaj koji je skoro pa boleo, jer ta ista čokolada mu je u to vreme možda uskratila dobar obrok, ali sam negde bila svesna da će mi zameriti, ako mu dam do znanja kako se osećam. Ponosan do neba. Odrastao u teškoj materijalnoj situaciji samo sa majkom, a pored živog, imućnog oca, koji nije mario za njih. I oduvek sam se pitala, zašto baš dobre duše „stradaju“. On verovatno nikada i nije, na neki čudan način mu je uspevalo da se izbori sa situacijom takvom kakva jeste i da se na njemu ne primeti da žive kako žive. Borio se čika Joco, onih ratnih nesrećnih godina da obezbedi i sebi i majci neki normalan život, ostavši bez posla radio je šta god da mu se ponudilo, a da je posao bio pošten. U njemu nije postojala ni trunčica nezadovoljstva ili ogorčenja zato što je ostao uskraćen mnogih stvari. Dovoljna mu je bila topla ljudska reč. Kao i sada, posle toliko godina. Sa ponosom mu pružam ruku, čvrsto, kakav je i on sam. Mlaki pozdrav bio bi verovatno uvreda za njega kao i nekada davno, odbijanje tih poklona kojim je želeo da usreći malenu mrvu koja ga je uveseljavala. Na trenutak dopuštam sebi da budem ljuta na nepravdu i psujem tiho život u sebi i njegovog oca koji mu je oduzeo pravo da živi kako zaslužuje, psujem i sve one koji zbog sopstvene sebičnosti zanemare one koje bi trebalo voleti svim svojim bićem. Na trenutak. A onda se postidim, svesna činjenice da bi loša iskustva od nas trebalo da prave bolje ljude. Joco je najbolji primer. I ponosim se što poznajem nekog takvog. Mnogo dobrog. I pored svih životnih nedaća i lomova.