OCENA SELEKTORA ZA PREDSTAVU “GORENJE NARODA”, SCENSKI ESEJ O TURBO-PRIMITIVIZMU

APATIN KULTURA VESTI

Milan Vejnović: GORENJE NARODA (Autorski projekat); tekst, adaptacija i režija autora; izvođenje ansambla Dramskog studija Opštinskog kulturnog centra Apatin.

Sudeći po tome šta sve (ne)dotiče mnoštvom scenskih prizora, kostimom, muzikom, koreografijom i simbolikom, sve racionalno, svedeno na ilustratuivni znak jednog vremena, jednog primitivnog, a preovlađujućeg, malograđanskog, ubistvenog duha, scenski efektno, snažno i bistroumno predočenog, najjčešće monološki, muzičkim fragmantima, citatima-recitacijama iz narodnjačkih pesama, prepune gluposti, prostakluka, ovaj, inače, autorski scenski projekat Milana Vejnovića i mladog apatinskog ansambla „Gorenje naroda“ ostvaren je kao scenski esej o nečem što ima dimenzije epidemmije, pošasti, zarazne bolesti sa nesagledivim posledicama po narod, po civilizaciju. Gorenje, ili samoubilačko, najpre duhovno, a vremenom i fizičko sagorevanje, uništavanje, nestajanje.
Uz sve druge kratke, fragmentarne simbolične scene, ovde su i prizori izazvani nezaboravom iz vremena NATO-afresije na Juguslaviju, na Srbiju, kada je i folk-protest na mostovima i gradskim trgovima, na televiziji posebno, imao svoju „odbrambenu“, dakako, samo političku, populističku ulogu. Žestokim, sistem(at)ski (politički, naravno) iz „nečije kuhinje“ mudro smišljeno i praktički decenijama uspešno ostvareno uništavanje mladosti, najpre slabljenje, pa unutrašnjim sagorevanjem ostvareno uništavanje jedne zemlje, mnoštvo od naroda.

Početak ove predstave u znaku je direktne asocijacije na prolasvu Dana mladosti, kad su svi akteri (ukupno dvanaest) istovetno obučeni (majica sa bojama zastave velike Jugoslavije i sa velikom zvezdom petokrakom na sred grudi), podsećanje na vreme idilične sloge, skladnih, „veličanstvenih sletova i parada“, sve uz reči iz pesme „Kooolo, koolo, naokolo, vilovito, plahovito…“ Branka Radičevića i ritmiku bratstva „svih naših u jedinstvu zbratimljenih naroda i narodnosti“; kolo koje se i scenski brzo raspada kao i država koja je na tom „kolu“ počivala; svaka ptica svome jatu, u svoj rov, u svoj zverinji brlog; pucnji iz svih oružja, sa svih strana, skidanje starog znamenja, presvlačenje, na način kako i zmija odbacuije košuljicu; mladost dobija nove uniforme, „novu slobodu“… Slede slike i gromoglsni, često neartikulisani glasovi i zvuci iz diskoteka- jazbina, zverinjaka, tamo gde vladaju seks, droga, alkohol, perverzija; Vladavina zakonom jačeg, a završetak je snažno metaforičan: kao i na početku“ balkanske igranke bez prestanka, kad su svi, uz Breninu pesmu „Ja sam Jugoslovenka“, verovali u moć petokrake i toplinu istovetne uniforme – iznova svi u stroj, svi u vrstu, ali u ruci svakog aktera, kao za vreme opela, gle čuda: gori sveća. Svi akteri velike „žurke bez prestanka“ sad su u crnim majicama, na kojima piše „GORENJE NARODA“. Umesto znanih melodija divljačkog turbo folka, klasika – nenadano harmonični ritam: „Drugi valcer“ Šostakoviča, a uz skladne zvuke idu mnoge radijske poruke iz popularne, uvek, pa i danas, rado slušane emisije „Želje i pozdravi slušalaca“: „Srećan odlazak u inostranstvo dragoj sestri, dragom bratu, dragoj strini, tetki, kumovima… Svima koji odlaze…“ Gašenjem sveća – nastaje totalni mrak. Krvavi Balkan sav u mraku, a odjednom središtem mračne pozornice samotni dečak (dobro ostvarena uloga Krsmana Luke Kršića) koji tihim a prekornim glasom upućuje pitanje svima (u nemom gledalištu) u toj tami: – Da li vas je sram što ja rastem uz turbo folk? Da li vas je sram što ja rastem uz turbo folk? Da li vas je..?“ I niotkud odgovora. Samo mrak! U svim pravcima – samo dubok mrak!

Ono što ovoj doista dobro ostvarenoj kreaciji mladog apatinskog ansambla daje posebnu vrednost sadržano je u sugestivnosti scenskih fragmenata, koreografski, muzičko-koreografski žestoko ilustrativnih tako ili toliko da asocijativnošću prenesu na javu, najčešće parodijom, neskrivenom ironičnošću, izazivaju kad smeh (najčešće smeh), a kad ćutnju i zaprepašćenje, nemost poput one što biva kad u obrisu svog lica u ogledalu vidimo nekog ili nešto što nam nije po volji, što nas čini bliskim sa onim od kojih nam je hladno, od čega strepimo i kad se osetimo delom tog zverinjeg brloga iz kojeg nam nema izbega. Tu je, bilo koji tv-kanal da gledate, bilo koje novine da čitate… Razarajući turbo folk, surovost, beskrupuloznost i prostakluk svuda prisutan, dakle, neizbežan! Spasenje je samo beg u nepoznatno. – Srećan put u inostranstvo..!

„Gorenje naroda“ – snažna, beskompromisna, duboko metaforična ansambl predstava (mnoštvom fragmenata i sa svojstvima koreodrame) ansambla Dramskog studija Opštinskog kulturnog centra Apatin, uspeo autorski projekat reditelja Milana Vejnovića.