IZ MOG UGLA- MUZEJ, MATURA, PAPRENO ZDRAVSTVO I DOM STARIH

APATIN DRUŠTVO IZ MOG UGLA VESTI

KONAČNO MUZEJ

Doneta je odluka da se  konačno formira gradski muzej u kući kod Maksija, poznatijoj kao kuća Turskog, koja decenijama i sama kao arhitektonsko-istorijsko dobro, propada, umesto da bude zaštićena kao spomenik kulture. U Apatinu i okolini nicali su mini muzeji zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Ovako bi na jednom mestu grad dobio što kroz bogatu istoriju i kulturu zaslužuje. Jedno mesto koje bi kroz generacije koje dolaze mogle da ga upoznaju i kroz muzejsku postavku sačuvaju. Pojedinci su već spremni da svoje vredne zbirke poklone budućem muzeju.

Zbog značaja koji bi muzej grada imao na intelektualnom-kulturnom-istorijskom nivou sve priče o tome da nam ne treba muzej padaju u vodu. Gradovi veličine našeg tek na ovim malim a ne megalomanskim projektima može da dobije na značaju. Umesto ulupanih miliona u puteve koji nikud ne vode, pristana koji je sklepan, marine koja služi ribarima a manje turistima, najvećih i najlepših akvaparkova, odavno smo mogli imati muzej.

Ali sačekajmo realizaciju. Jer podsećanja o muzeju se pričalo i u vreme DOS-a, pa je sledeća vlast obećavala muzej ribarstva, pa od toga ništa. Zato bravo za muzej.

MATURA

Ovih dana uzavrela atmosfera među maturantima, osnovnih i srednjih škola. Dok će jedni skupo pazariti prvo odelo drugi su sretni i sa jeftinijim varijantama. Socijalne razlike vidljive na svakom koraku. Jedan roditelj se jada da će morati da pozajmi pare za toaletu svoje srednjoškolke, dok drugi kaže da su restorani za proslavu maturske večeri nabili cene menija i pića.

Ali, ko svom detetu može da uskrati to zadovoljstvo da se zajedno sa drugarima proveseli  po završetku školskog dugarastva i najlepšeg životnog doba.

Zato me je potez jedne nastavnice prijatno iznenadio. Ona, je naime, svoj razred mauranata odvela u jedan kafić i častila ih iz svog džepa  sokovima. Sigurna sam da će ovu razrednu učenici zauvek pamtiti. Jer tako je i sa mojom gimnazijskom generacjom koja već decenijama pamti izlazke u Šaran sa svojim razrednim sterešinom.  Taj naš Aćim, nije bio samo razredni starešina, bio nam je drug a tako se i postavljao. Tek stigao sa fakulteta bio nam je i po godinama bliži od ostalih profesora. Zbog toga su ga ostale kolege prozivale u školi da je nedolično da razredni sa učenicima jednom u mesec dana izlazi u kafanu.  On je uvek imao istu objašnjenje: bolje da sam sa svojim učenicima jer oni će ionako odlaziti u kafane i sticati možda ružne navike. Ali to je u to doba bilo posve  avangardno tumačenje koji profesori tradicionalisti nisu kapirali.

PAPRENO ZDRASTVO

Zaposleni koji su bili prinuđeni da budu na bolovanju plaćaju papreno svoje zdravlje u iskustvu sa komisijom za bolovanje. Naime, svako ko mora na zdrastvenu komisiju dva puta dnevno prinuđeno je da putuje u Sombor. Prvo ujutro da predaju dokumentaciju a onda istog dana ali popodne da ponovo putuju na pregled pred komisijom. Sećam se kako su nekada komisije dolazile bar jednom nedeljno u Apatin kako svi bolesni pojedinačno ne bi morali da putuju u Sombor. Pri tom, niko ne pita imaju li ti ljudi, novca sa tolika besmislena putovanja, a da ne pričamo o onim najbolesnijim, za koje je svako putovanje mora.

Čudim se da niko još nije pokrenuo pitanje da li je izvodljivo da ta zdrastvena komisija bar jednom nedeljno zaseda u Apatinu za naše sugrađane.

DOM STARIH

Mnogo šta se poslednjih godina promenilo u našem Domu starih. Ne samo da je prostor uređen i oplemenjen nego su i životi korisnika umnogome dobili nov smisao. Organzuju se ekskurzije, sportski sureti, a gotovo svake nedelje, ima nekih događanja. Osim dece vrtića koja tradicionalno obilaze raznim prigodima najstarije žitelje, KUD-ovi priređuju programe, organizuju se izložbe, gostuju umetnici. Prilično mlađana ekipa koja vodi ovu ustanova ne presušuje sa novim idejama. Tek, pokazuju, da i u poznom dobu, naši najstariji, mogu da nađu tračak radosti, i u druženjima, zaborave bar na tren svoje godine i vrate se nakratko u mladost.

Autor-Sofija Pualić Špero