IZ MOG UGLA: CRNA RUPA, OVČARKA, STO DANA, TRAVA

APATIN DRUŠTVO IZ MOG UGLA VESTI

CRNA RUPA

Poslednjih mesec dana novinari su se bavili samo crnim hronikama iz našeg grada. Ubistva, samoubistva, pogibije, nesreće, padanje aviona, čitulje mladih ljudi.

Koliko juče smo bili miran gradić u bačkoj ravnici. A po statistici za samo mesec dana pretvorili smo se u Čikago iz tridesetih godina.

Svi smo zbog tih nemilih događaja postali depresivniji nego što smo do sada bili.

Sećam se jednog novinarskog skupa u Beogradu gde su urednici tiražnog lista kritikovali dopisnike iz Vojvodine kako nisu aktivni. Moj odgovor je bio: Mi iz ravnice nemamo toliko štofa za crne hronike kao što imaju kolege iz uže Srbije. Bilo je to pre svega nekoliko godina.

Nažalost, od tog vremena, mnoga šta se promenilo, po pitanju crnih hronika. Sada ih ima više u ravnici nego ikada.

Kažu mi neki prijatelji da je to danak ravnice. Ljudi su nekad mirnije živeli, a sadašnji tempo nosi žrtve. I to baš u ravnici. Pa nije džabe Budimpešta najpoznatijia po velikom broju samoubistava.

Kad bolje razmislim, jes tako: Zdraviji je život, ne samo fizički, već i psihički, u brdsko-planinskim krajevima. Odavno je Vojvodina izgubila status sredine u kojoj se bolje živi.

OVČARKA

Kada sam pročitala da niko neće u ovčare-čuvare ovaca ni za 800 evra mesečno, stanom i hranom, počela sam da razmišljam, ne samo o parama, već i o gore narečenom zdravijem životu. Šta bi mi falilo da čuvam ovce na livadama brdskih krajeva, na proplancima, pored rečica i potoka. Život u prirodi, zdrava hrana, a ja pevam i ovce čuvam.

Uostalom imam iskustva sa guskama na Dunavu. Tada su gotovo sve kuće blizu reke gajile guske. Vraćala sam svoje ali i komšijske guske čamcem kada bi se izgubile u šumi. Imam iskustva i iz Like sa čuvanjem krava kod moje tetke svakog leta za vreme raspusta.

Zašto onda ne bi bila kavlifikovana ovčarka. Ma, samo da sam nešto mlađa. Ne bih ja u Nemačku, da čuvam babe i dede, čuvala bi ovce.

STO DANA

Reći će skpetici, možda sa pravom, da se za sto dana nove vlasti, nije uradilo bog zna šta. Reći će, da se nije otvorila nijedna fabrika. Reći će da su sve samo planovi ali da nema realizacije.

Pa, naravno, reći će optimisti, za sto dana ne može bog zna šta, ni uraditi.

I jedni i drugi su u pravu. Ali podsećanja radi, na dva prsta, mogu se nabrojati ozbiljnije fabrike koje su otvorene za poslednjih dvadeset-trideset godina a zapošljavaju više od stotinu ljudi. Koliko znam otvorena je fabrika, farberaj tekstila i obućarska firma u bivšoj Čarapari. Za prvu je opština dala kakave takve uslove investitoru, a za drugu nije nimalo zaslužna.

Za poslovni ambijent potrebne su godine. A mi smo godine trošili na prazne priče, nerealne i megalomanske planove. Ali nemam ni ja živaca da iznova nabrajam na šta se sve tu misli. Od silnih tona peska nabacanog u čuveni RTC ostao je samo jedan omanji plac koji se može ponuditi investitorima. A kad gledaš prostim okom čini ti se da je na tom pesku desetak placeva.

Rečju, investitorima se mnogo šta ne može ponuditi. Od placeva do infrastrukture. A koliko li je državnih para skresano u RTC niko tačno ne zna. Ali kod nas se nikad ne planira isplativost nekih poslova. Pogotovo ako sve to država plaća, kao da te pare nisu naše.

E, reći će jedan naš dugogodišnji političar, videćete vi kako je teško “dovući” investitore. Biće da je u pravu.

TRAVA

Kada je u prošloj kolumni moj komšija Dragan pročitao da niko ne šiša travu, pa tako ni nas,  uzeo kosilicu i ošišao travu ispred  kuća u našoj ulici. Hoće on kao i drugi da nama turisti i gosti vide lepu, uređenu I.L.R. ulicu.

Još nije stigao odgovor nadležnih odgovor koji smo postavili oko šišanaja trave: Ko određuje prioritete, na osnovu čega po pitanju državnog šišanaja trave?

Odgovor koji se čeka evo punih 20 godina!!!

autor: Sofija Pualić Špero