Naš Apatin, pored ostalog što, na sreću jeste, i onog što, na žalost, nije, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, postajao je ono što je sad: grad skulptura. Pre svega, zahvaljujući talentu, velikom radu i upornosti Radmile Savčić, višeg kustosa, koja je, bezbroj puta opravdala zvanje koje nosi. Jasno, ove skulpture stvorili su naši i strani poznati vajari, koji su se, svakog leta. okupljali na simpozijumu ” Meander ” u Apatinu.
Dakle, kako je živeti u gradu skulptura? Nismo izuzeci, ali građani nekog grada, pa i ovako malog kao što je naš, uglavnom baš i ne primećuju gde žive i šta je tu od značaja. Pokazale su to mnoge televizijske ankete. Recimo, mi Apatinci se nismo posebno oduševili ni što smo u gradu koji ima možda najlepši tok Dunava, što je to grad lova, ribolova, šuma…Obično smo sve te lepote primećivali kad se u Apatin vratimo posle dugog odsustva.
U gradu skulptura je sjajno. To mi najčešće kažu ljudi koji dođu u naš grad i dive se svakom umetničkom delu. Još kažu da kad umetničko delo postane ceo grad, to je dokaz da se nešto lepše teško može dogoditi. Dolazili su mnogi ljudi, a dolaziće u sve većem broju iz jednog jedinog razloga: da bi videli naše skulpture.
Živeti u gradu skulptura čini posebnu čast. Treba tim skulpturama, mili moji sugrađani, posvetiti bar neki minut svog vremena, treba im dati energije, emocije. Vraća se trostruko, u to treba verovati.
Posmatrati neku skulpturu znači ne samo uživati u umetničkom delu nego i razmišljati o uloženom talentu i trudu svakog umetnika, umetnika od imena.
U ovom tekstu nema imena brojnih umetnika, autora skulptura. Nek se svako potrudi da do imena dođe sam.
autor: Dušan Radivojević