APATINAC ĐORĐE PETROVIĆ U HANOVERU I REGENSBURGU PREDSTAVLJA LIČKI FOLKLOR I OBIČAJE

APATIN DRUŠTVO SOMBOR VESTI
  • Đorđe Petrović se otisnuo put Nemačke, i sa sobom poneo ljubav prema folklornim igrama

Mladi odlaze iz grada, napuštaju ga u potrazi za nekim boljim sutra. Jedni odlaze na mesec, dva, tri. Drugi odlaze na nekoliko godina. A treći odlaze zauvek. Uvek je bilo onih koji su živeli i radili u inostranstvu. Većina Apatinaca je imala bar neku tetku u Nemačkoj čijem se dolasku radovala. Zbog poklona, naravno.

Jedan od tih koji su se uputili pod neko drugo nebo, da pronađu sreću, je Đorđe Petrović.

Nije to bila laka ni jednostavna odluka. Ovde mu je porodica, imao je koliko-toliko siguran posao, tu su prijatelji, poznanici, i mnoge druge stvari kojima je ispunio život, kao što to svi činimo. Dugo je razmišljao da li da se upusti u avanturu za koju ne zna hoće li mu doneti bolje ili gore. Ali, bio je željan napredovanja u poslu, a to mu se u Nemačkoj nudilo. Konkurisao je za posao, dve godine se pripremao, učio jezik, polagao ispite i ubeđivao sebe, baš kao što radi većina onih koji odlaze, da će mu tamo sigurno biti sve lakše.

Njegovi su ga podržavali, šta god da odluči, uz njega su.

Prvo mesto u koje se uputio bio je Hanover. Dvadesetak sati udaljen od Apatina, u smeštaj malo izdvojen iz samog centra grada, ali u lepom okruženju, prijatno je dočekan. Početni nemir brzo je zamenila ruta posla, a nostalgiju što je razdvojen od svojih nije stigao osetiti. Trebalo je usavršiti jezik, novi posao, upisati prvi stepen napredovanja, rešiti gomilu stvari za koje nije ni znao da će ga čekati.

– Prvih mesec dana je proletelo. Sve mi je bilo novo, zanimljivo, nestvarno da sam tu gde jesam. Čežnja za kućom me je stigla u drugom mesecu. Ili kriza, kako god hoćete. Ceo Hanover je sijao u predbožićnoj atmosferi, a ja nisam imao sa kim to da podelim. Zato sam odlučio da posetim našu crkvu u Hanoveru koju je projektovao arhitekta Predrag Ristić. On je projektant i apatinskog pravoslavnog Hrama. Već po samom izgledu ove dve crkve liče i imaju lični pečat arhitekte Ristića. Tu sam upoznao protu Milana Pejića. Od prote sam saznao da već dugo postoji ideja da se pokrene folklorno društvo pri crkvi, ali nisu imali ko da ga vodi. U dogovoru s njim , preuzeo sam na sebe tu obavezu i krenuli smo sa radom Srpskog folklornog društva „Srbija“ Hanover. Pokrenuo sam i rekreativnu grupu, i radio sa njima, baš kao što sam to činio u Apatinu, rekao je Đorđe Petrović.

Članovi su bili zadovoljni, prota takođe, a Đorđe srećan i ispunjen što je nastavio da se bavi nečin što voli i na najbolji način ispuni slobodno vreme u novom okruženju.

Nakon dve godine napredovanja u poslu, divnog druženja i brojnih nastupa sa Srpskim folklornim društvom „Srbija“, Đorđu se ukazala prilika da se preseli u Regensburg. Mesto na obali Dunava, samo sedam sati putovanja od rodnog Apatina, sa novim radnim mestom i još jednom mogućnosti da napreduje i usavršava se u poslu. Prihvatio je oberučke.

I kao što je uradio u Hanoveru, kad ti je mesto nepoznato, pomalo strano, jedino gde se na kratko možeš osećati kao kod kuće je crkva. Potražio je i u njoj upoznao Oca Bojana Simića. Prijatan sveštenik, baš kao što je bio prota Pejić, dobrodošlo je dočekao Petrovića.

– Saznao sam da pri crkvi u Regensburgu radi Srpsko društvo „Dunav“ čije članove okuplja Otac Simić. Društvo je nešto manje nego u Hanoveru, ali jednako srdačno. Kako me je prota Pejić preporučio ocu Simiću, dogovorili smo da, u okviru Društva, pokrenem folklornu grupu. Negujemo igre iz Srbije, učimo igre iz Like, sašili smo nošnju za igre iz Šumadije. Ljudi su ovde privrženi crkvi i folkloru jer je to najbliže rodnom domu. Uživamo u druženju, učenju, nastupima, a mene posebno raduje što sam u oba mesta nastavio da igram folklor. Na ovaj način mi čuvamo u srcu zemlju iz koje smo došli i učimo druge lepotama njenih narodnih igara, kaže Petrović.

Đorđe je napredovao i u poslu. Ovde je radio kao tehničar na odeljenju Kućne nege Doma zdravlja Apatin, a danas je operacioni tehničar – intrumentar u Univerzitetskoj klinici Regensburg.

– Nisam do sada imao priliku da radim u bolnici, naročito ne u operacionoj sali. Ovde sve možete, to je ono što mlade ljude privlači da odu u inostranstvo. Skoro da ne postoje ograničenja i možete da napredujete u poslu. Ovde je normalno da promenite posao ukoliko niste zadovoljni ili jednostavno želite nešto novo da pokušate. Mi smo to pomalo zaboravili. Poslove u Srbiji menjate po nuždi, i bavite se poslovima koje nikada niste želeli. Retko se mladim ljudima ukaže prilika da rade ono što vole i još napreduju u tom poslu. Ja volim moj poziv, ali sam želeo da napredujem u okviru njega, što sam ovde uspeo, objašnjava svoj odlazak Petrović.

Na pitanje hoće li ikada da se vrati, smeje se.

– Ne znam još, nisam doneo konačnu odluku. Ko zna gde ću završiti radnu karijeru. Videću dokle ću uspeti da napredujem u poslu i gde će me sve to odvesti. Možda budem radio nekoliko godina, pa se vratim, a možda ostanem do kraja radnog staža. Možda završim u Americi, Meksiku, Norveškoj… Naravno, ponekad poželim da se odmah vratim, ali me to brzo prođe. Za sada sam zadovoljan što sam se odlučio na ovaj korak, iako nije uvek sve jednostavno i lako. Treba sebi postaviti kratkoročne i dugoročne ciljeve i rešavati korak po korak. Onda ništa nije teško i čovek može da uživa u onome što je izabrao i što ga okružuje, kaže Đorđe Petrović.

Autor- Mara Vuković