Sanja Ožegović: MERA DRAGI MOJI, MERA

APATIN BLOG DANI SA SANJOM VESTI

Valjalo bi imati meru u ophođenju sa ljudima. Oni koji istu ne poseduju su skloni da se smrtno naljute zato što vas recimo vređa njihova neumerenost u komunikaciji ili makar čini da se osećate neprijatno. To je kao da nekome opalite samar i onda se durite zato sto je tog nekog udarac zaboleo.

Zamislite situaciju u kojoj ste izloženi izlaganju čoveka bez mere. (Koji misli da je izuzetno duhovit) Taj isti čovek ili žena, potpuno nebitno za ovu priču, uporno ponavlja iritirajuću pričicu koja vas na svaki mogući način obezvređuje. Priča je proizvod bolesne mašte i potpuno neprimerena mestu, situaciji, prisutnim slušaocima iste. Ignorišete, ignorišete, ignorišete. Zamišljate da ste na nekom drugom mestu.

Čak i ne odreagujete. Iz pristojnosti i obzira prema “duhovitom naratoru”. (Da li je zaslužio poštovanje? Svakako ne. Ali eto)

Onda se treća osoba iz ove priče, kojoj je ista očigledno i namenjena (u razloge ne želim da ulazim, niti imam vremena ili volju da se mnogo bakćem tuđim ludilom), jasno i glasno da do znanja da je “šala bolesna”

Čovek/žena bez mere konstatuje uz bujicu suza, da niko ne razume njegov/njen smisao za humor.

Ahahahahahaha. Hahahahaha. Hihihiihi. Hohoho.

(Smejem se, kako bi neki rekli, “od muke”)

Spasi me nadasve duhovitih, pametnih, sposobnih, vrednih, sveznajućih. Ostavi me u okruženju neiskvarenih, vedrih, tolerantnih, zdravih ljudi.

Hvala lepo.