NEGUJMO SRPSKI JEZIK

APATIN DRUŠTVO VESTI

Srpski jezik je jedan od slovenskih jezika iz porodice indoevropskih jezika. Prvi pisani spomenici u srpskoj redakciji staroslovenskog jezika potiču iz 11. i 12. veka.

Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a u upotrebi je i u drugim zemljama gde žive Srbi, među ostalima i u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji.

Po poreklu, gramatici i po rečničkom fondu srpskom jeziku su slični hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik, tako da se govornici ovih jezika mogu još uvek bez problema sporazumevati. U drugoj polovini 19. i u 20. veku (jugoslovenski period) ovi jezici su smatrani jedinstvenim srpskohrvatskim jezikom.

Nije sramota ne znati, sramota je neznati. Nije sramota učiti, sramota je misliti da je učenje bespotrebno. Trebalo bi se podsetiti.

Imenice koje potiču od glagola na -liti (tj. od njihovog trpnog prideva) i završavaju se na -nje obavezno jotuju suglasnik -l-: odeljenje, zapaljenje (tako i oboljenje, od oboleti). Neprihvatljivi su oblici zapalenje i sl., pošto ne kažemo ni zapalen nego zapaljen. Zapalenje ima opravdanja koliko i ushitenje, prosvetenje…  (ushićenje, prosvećenje).

“Ako NEZNAŠ, onda zaista ne znaš. Ipak, vrlo je lako naučiti koja se četiri glagola sa negacijom u srpskom jeziku pišu spojeno – neću, nisam, nemoj i nemam. Ostale negacije glagola pišu se odvojeno. Dakle, pravilno je NE ZNAM, NE MOGU, NE ŽELIM, NE UMEM, NE VREDI, NE ČEKAJ ME…
Ovo pravilo važi samo za glagole. Kod prideva i imenica rečca NE srasta sa drugom reči, pa tako imamo NEČOVEKA, NEZNANJE, NEZRELOG ILI NEPISMENOG, a NE – NE ČOVEKA, NE PISMENOG…

DALI ste vi ovo razumeli? Jeste, ako reč DALI shvatate samo kao glagol DATI upotrebljen u 2. licu množine perfekta. DA LI se kao pitanje uvek piše odvojeno. Kao i JE LI, BI LI, HOĆEMO LI… Skraćeni oblici pišu se ovako: DA L’, JE L’… NIKAKO BEZ APOSTROFA I NIKAD SPOJENO.

JER vam srpski jezik zaista toliko težak, JEL ste bili lenji u školi da ga naučite? Nikada ne mešajte JER I “JEL”, premda ne samo da nisu iste vrste reči, već reč “JEL” ne postoji. Piše se samo JE L’ umesto JE LI.

Ne piše se HVALI, nego FALI. Nije PROTESTVOVATI, već PROTESTOVATI. Nikako EURO, nego EVRO. Ne PRECEDNIK, već PREDSEDNIK…  Ali, POTPREDSEDNIK, a ne PODPRECEDNIK! Nije RADOSAN i ČASAN već RADOSTAN  I ČASTAN. TRENUCI I ZADACI pravilno je umesto TRENUTCI I ZADATCI. Kaže se IZVINIO sam se, a ne IZVINUO sam se (od glagola IZVINITI SE).

Pišemo JA BIH, ali TI BI, ON BI, MI BISMO, VI BISTE, ONI BI. NIKAKO JA BI i TI BIH!

BIO, RADIO, POPRAVIO, UREDIO, NAMESTIO… Ukoliko napišete reč BIJO, lako bi se moglo desiti da budete izvrgnuti ruglu.
Ako sumnjate da ste od nekoga viši, onda sigurno bolje poznajete jezik od onoga ko SUMLJA da niste VIŠLJI.

Ako putujete kolima i jedete kašikom vi ste bolji poznavalac jezika od nekoga ko putuje SA KOLIMA ili jede SA KAŠIKOM. Naročito ako jede S’ KAŠIKOM, mora mu se objasniti da apostrof NIKADA ne ide uz skraćeni oblik predloga S, čak i kada se pravilno upotrebljava (npr. S NAMA, S NJIM).
U VEZI TOGA želiš da se konsultuješ SAMNOM?
Ščim?
Kaže se U VEZI SA TIM i SA ČIM ili S ČIM, a ne ŠČIM. SAMNOM nikako ne može biti ispravno, jer je pravilno SA MNOM, SA TOBOM, SA NJOM…

SVO VREME nisam SNIKIM želeo da se družim na ekskurziji.
SVE VREME bio si samo u zabludi da se piše SNIKIM umesto pravilnog NI SA KIM, kao što se  piše i NI SA ČIM, NI SA JEDNIM… I kao što se kaže SVE VREME, a ne SVO VREME.

Obzirom da sam bijo na koncertu, vido sam mnogo slušaoca i gledaoca u sali.
S OBZIROM NA TO da sam BIO na koncertu, VIDEO sam mnogo SLUŠALACA I GLEDALACA u sali.

Iza skraćenice za oznaku profesije “dr” NIKADA se ne piše tačka, jer je “dr.” sa tačkom skraćenica za reč DRUGI odnosno DRUGO, a koristi se najčešće prilikom nabrajanja.”

I nikako ne bi trebalo zaboraviti, niste u kući kod kuće ste.