MUZIČARI PORODICE VEBER – OD VOJNOG ORKESTRA DO PROFESIONALNOG POZORIŠTA

APATIN KULTURA VESTI

Grad čine ljudi. Veliki stvaraju dela koja ostaju za večnost i prenose slavu i ime kroz vreme. Oni manje veliki ispunjavaju grad svojim snovima, željama, htenjima i radom. Svakoga dana se trude da usklade posao koji moraju sa onim koji vole. Ti obični ljudi nam upotpunjuju živote. To su naše komšije, prijatelji, poznanici.

Apatin ima nekoliko velikih muzičara, i mnogo onih malih. Jedni od tih koji u naš svakodnevni život unose muziku i radost su muzičari porodice Veber.

Otac i sin. Josif i Jožef. Ili, danas, Joška i njegov stari.

Brojni su Apatinci koji su uživali u njihovom sviranju. Od nastupa na javnim skupovima, poput koncerata na Ribarskim večerima, novogodišnjim proslavama, preko svadbi, folklornih nastupa, do intimnih okupljanja prijatelja, gde se svira tu je i neko od Vebera. Zajedno danas imaju 60 godina rada kao muzičari u Apatinu.

Ako bi beležili hronološki, za početak se može uzeti  1958. godina. Tata Josif Veber tada započinje svoju karijeru muzičara u vojnom orekstru u Raški gde je tada služio. Svirao je bubnjeve. Iz tog perioda je prva njegova zabeležena fotografija, koju šalje sinu na poklon, a na njoj svira bubnjeve u vojnom orkestru.

Šezdesete su vreme evergrina, muzike emocija i plesa, pa mladim muzičarima Apatina nije dugo trebalo da naprave evergrin bend. Osnovan je Eho-orkestar gde su se, pored Vebera, okupili Peter Tompa, Đuro Jurca, Franjo Pleli i Franjo Francia. Ovo je ujedno i najduža postava orkestra. Momci su bili zaluđeni evergrinom, tadašnja omladina spremna na zabave, pa je dobitna kombinacija napravljena. Njihova popularnost je rasla iz nedelje u nedelju, tokom meseci i godina, pa su iz malog Apatina, posetili okolinu, sve tadašnje Republike u sastavu Jugoslavije, ali i komšijske države. Pravili su čuvene igranke na kojima je mladež uživala.

Dvadeset godina kasnije, tatinim stopama kreće sin Jožef, mnogo poznatiji pod nadimkom Joška Veber (Veber bas).  Prvo njegovo angažovenje, sredinom sedamdesetih godina je u folklornom orkestru u Svilojevu, gde svira sa ocem. Stariji Veber svira bas-prim, a mlađi bas.

Godine 1978. Joška započinje svoju muzičku karijeru saskofoniste u vojnom orkestru u Ribnica, ne sanjajući da će ona potrajati do dana današnjih i odvesti ga po celoj tadašnjoj državi, ali i dobrom delu Evrope, kao i da će postati stalni pridruženi član jednog profesionalnog pozorišta.

Veber bas je pratio folklore i u Bogojevu, Prigrevici, Somboru, Sonti, Apatinu, Dalju, i mnogim drugim. Sviranje u folkloru donelo je novi izazov za ovog školovanog saksofonistu, naučio je svirati tamburaški bas (begeš). Sa folklornim ansamblima išao je na mnoga putovanja, video nova mesta, upoznavao mnoge ljude.

Da iver ne pada daleko od klade, što bi narod rekao, i sin je postao član benda. Grupa „Blic“ u kojoj je svirao bas gitaru i alt-saksofon, zabavljala je u Apatinu i po okolini novostasalu mladež osamdesetih.  Njihove žurke postaju popularne i poznate i traju sve kraja devedesetih.

Krajem osamdesetih dolazi do angažovanja u Narodnom pozorištu Sombor, sa kojim će, tokom dvadesetogodišnje saradnje ostvariti i četiri premijere. Bile su to premijere predstava „Turbo Tarzan“, „Huncutarije“, „Somborski dani teku“ i „Sumnjivo lice“ Jagoša Markovića gde svira punih 20 godina.

Nakon raspada „Blica“ Joška 1991. godine postaje član „Dunavskih bisera“ gde svira i danas.

Obišao je Ukrajinu, Mađarsku, sve države bivše Jugoslavije, a Makedonija mu je tazbina.

Gde god se pojavi, baš kao nekada njegov otac, nosi dobru vibraciju kakvu pravi, iskreni muzičari imaju u sebi. Umesto krvi verovatno mu note teku kroz vene, ali to Joški ne smeta, kao što nije smetalo ni njegovom ocu. Sin, odnosno unuk, Aleksandar, sakuplja instrumente i tako, na neki način, preuzima tatino i dedino nasleđe, a, ako bude sreće, možda je već i u četvrtoj generaciji Vebera rođen muzičar.

Autor- Mara Vuković