IZ MOG UGLA: RUGLO U CENTRU GRADA, ŽIVOT U DRŽAVAMA, KLIZALIŠTE JE HIT

APATIN DRUŠTVO IZ MOG UGLA VESTI

RUGLO U CENTRU

Pre dve decenije smo pisali o ruglu u centru grada. Od tada do sada se ništa nije promenilo a izgleda da nema ni izlaza.

Sigurno će čitaoci pogoditi da je reč o bivšoj zgradi koju je počeo a nikad nije završilo građevinsko preduzeće “Marko Orešković”. Da, to je ta zgrada, preko puta Katoličke crkve. Dovoljno je baciti samo jedan pogled u prolazu pored dotičnog “Skadra na Bojani” pa uočiti gomilu smeća i svega što ide uz to u otvorenim prostorijama. Nije da mi nismo navikli na takva rugla, nego nam nešto neugodno kada dođu gosti u grad, pa prođu lepom glavnom ulicom, a na pogledu im ostaje samo ovo ruglo. Svojevremeno su na tim opustelim prostorijama bile zakucane bar obične daske. Tek, da se zakumflira stvar, ali sad nema ni toga. Ogoljeno da ne može biti ogoljenije ruglo koje se u toku noći koristi kao toalet i deponija.

Zato bar daske na ruglo. To bar nije skupo. A da li je ova, nikad dovršena građevina, spomenik jednog vremena, videće generacije koje tek dolaze. Sudeći po dosadašnjem ostaće to večiti spomenik još jednoj truloj tranziciji koja se do današnjih dana racionalno ne može objasniti. Stariji znaju da je “Marko Orešković” bilo dobro preduzeće, a ova zgrada, sada ruglo, trebala je biti prva velelepna građevina u centru grada. Umesto toga gradile su se druge ( na sreću) ali za ovu zgradu je i bilo i nije bilo zainteresovanih. Nisam ni sad sigurna da li se zna njen pravi vlasnik ili je još pod sporom. Zbog toga verujem da za nju nema rešenja osim kamuflaže od dasaka.

ŽIVOT U DRŽAVAMA

Pre 40 godina dobila sam prvi pasoš. Sada ih u fijoci imam četiri, od kojih je samo jedan važeći. Rečju, prvi je bio iz države SFRJ. Drugi iz države SRJ. Treći iz države SCG i ovaj poslednji iz Srbije. Dakle, jedan život u više država. Ko bi više mogao poželeti da sve nisu jedan te isti besmisao. Bolja bi varijanta bila:jedan život-jedna država-po mogućnosti Švajcarska.

Pošto sam kroz život, sudeći prema pasošima, provela u toliko država, mogu se smatrati kosmpolitom. Za političare možda i globalistom.

Evo sada ću dobiti, ne znam koju po redu, novu ličnu kartu a i novu zdrastvenu knjižicu. Moraću da nabavim veću fijoku. Jer, za ne daj bože, sve se mora čuvati.

Ali sve nešto mislim da ona krilatica “radi lokalno, misli globalno” baš ni ne pristaje našem životu u ovoj našoj varošici. Ovde je, naime, sve lokalno. Sve se zna a da se ništa ne zna. Kome šta padne napamet. Omiljeni se hvale, neomiljeni kude. Nema veze šta rade i kakvi su pojedinci u suštini. Nema mere, nema logike, ali sve prolazi.
Možemo mi menjati pasoše i ostalu dokumentaciju doveka, ali nam to neće promeniti palančki mentalitet.

KLIZALIŠTE JE HIT

I pre nego se postavilo klizalište na Trgu deca su počela da se raduju. Radujemo se i mi stariji što će apatinska deca imati lepo mesto za svoju rekreaciju. Klizanje je oduvek bilo privlačno za decu. Nekada nije bilo klizališta ali je bilo jezero kod Kupatila, sadašnje marine. Ko je imao sreće da tada ima klizaljke bio je prvi u gradu.
Eto, neka i apatinska deca, poput one iz velikih gradova, dobiju svoje klizalište. Neka udahnu bar tako malo gradskog dečjeg života i radosti.

ISKUSTVA IZ POLICIJE

Građani su dobro uočili da u našoj policijskoj stanici uprkos brojnim redovima za ličnu kartu službenici za šalterima su ljubazni. Teško njima, puno posla, teško građanima, stoje u redu. Ali svaka službenica za šalterom, obavezno kaže bar ljubaznih reči, poput dobar dan, izvolite, hvala. I to je već dovoljno. Da lakše podnesemo redove.

Možda neko nije uočio ove, naizgled sitnice, ali za državne službenike, ovo je veliki plus. Ljubazna reč sva vrata otvara.

autor: Sofija Pualić Špero