IZ MOG UGLA: DEČIJA PIJACA, SEČA BREZA, DRUGI ČOVEK

DRUŠTVO IZ MOG UGLA

DEČIJA PIJACA

Možda će vam ova tema biti beninga u odnosu na sve političke koje nas okružuju. Ipak, rekla bih, da je mnogo zanimljivija, poučnija i korisnija, od naklapanja vlasti i opozicije. Jednostavno, dečija pijaca koja se svake nedelje održava u Somboru, odnedavno je uvela i Kikinda, je neophodna i našoj varošici.

Kaže mi jedna majka, potom i baka, kako se u Apatinu dečja pijaca organizuje samo jednom godišnje, a toliko je igračaka, knjiga, stripova, garderobe, koji bi mogi da usreće decu.

I ne samo to. Dečja pijaca je istovremeno razvijanje od malih nogu preduzetničkog duha, zabava za decu, njihova radosna okupljanja.

Onda, netom kako sam saznala za ovu izvanrednu ideju koja bi mogla da se osmisli u našem gradu, jada mi se jedna penzionerka, koja je na zelenu pijacu donela bukvalno gajbu višanja, koje je ubrala u svom dvorištu, a nekakav inspekcija (ne zna ni ona koja) je kaznila, jer ona nema svoju tezgu. A htela je samo da popuni svoj penzionerski osiromašeni budžet, a i njoj samoj, toliko višanja nije trebalo.

Pa, posle svih ovih saznanja, računam, da bi trebalo ovu učmalost, osvežiti dečijim pijacama, a ljude pustiti da prodaju svoje voće, pa što ne i garderobu. Ovako znam da mnogi sugrađanini odlaze u Sombor na buvljak da kupe kavlitetene a jeftine cipele i krpice.

A, zašto je to tako teško u Apatinu?

SEČA BREZA

A zamislite tek ovo. Jednom stanaru u Bloku 112 smetaju razgranate, prelepe, krošnje breza. Već je, kako čitam, zacrtana njihova seča. A ovo drveće je jedina stvar koja oplemenjuje taj inače vrlo sumoran prostor između zgrada. Trebaju li te zgrade, davno pravljene, a breze porasle, da bude u betonu, bez ikakvog drveta. Umeto da se grane orežu, oni bi da seku stabla.

Zbog te najavljene seče sprema se peticija. Pa ko pobedi. Da li će pobediti ekologija, zdrava životna sredina, ili nesrećnici, koji u zasađenom drvetu,  ne vidi  drvo, nego njegovu senku.

Nisam, zaista još čula, da se seče drveće, tek tako, zbog jednog stanara.

Uzgred ne zaboravite da smo mi u srcu Spricajalnog rezervata prirode “Gornje Podunavlje” koje ušlo na svetsku listu zaštićenih prirodnih dobara.

DRUGI ČOVEK

Eh, a kakav bih ja bila kolumnista, ako se ne bih dotakla, makar ovlaš, neuništivog drugog čoveka nekadašnje vlasti. Elem, on počeo da brani, naprednjačke direktore. Pa ja u čudu mislim: Šta čovek priča?

Ajd, da su njegovi, još bi donekle mogla da razumem. Ali ljudi iz skroz druge opcije. Ma sve mislim: Ne da se njemu da miruje.

Ko zna, možda se misli da je još uvek moguć, pakleni plan. Lično, ja sam spašena, da ne moram sto godina da slušam jedno te isto. Ali šta je sa našim građanima?

Ko tu koga muva!?

Autor: Sofija Pualić-Špero