IZ MOG UGLA: BIRO ZA GUBLJENJE VREMENA, PUDLICA POČASNI GOST

APATIN IZ MOG UGLA VESTI

BIRO ZA GUBLJENJE VREMENA

Sretnem mog druga sa sela koji mi kaže da je pošao u “Biro za gubljenje vremena”. Pitam ga koja je to nova agencija, on kaže Biro za zapošljavanje, ili pompeznije, Nacionalna služba za zapošljavanje.

Onda mi on reče kako je jedva skrpio pare da kupi autobusku kartu jer svaki treći mesec mora da zapuca na Biro, da se evdentira. Ni meni, ni njemu nije jasno, što se javlja na Biro, kada mu svih proteklih desetak godina, koje je proveo na istom, nijednom nije ponuđen bilo kakakv posao. Naprotiv, tvrdi, pitaju ga na Birou, da li si se sam u međuvremenu zaposlio.

Moj drug sa sela, ima više staža na Birou, nego u bivšoj propaloj firmi. Nažalost, taj staž mu ne ide u penzijski, a zdrastveno osiguranje, ioanko bi dobio preko filijale za zdrastvo. No, ima on keca u rukavu, zašto na kalendaru svaki treći mesec, tačno u datum ide na Biro. Kaže, sad je ciča zima, a tamo dok čeka, makar se ugreje, što je po njemu jedina korist od Biroa. I jeste, na Birou je bar toplo. Nova zgrada, bespotrebno sagrađena, od naših para, zvrji prazna. (Koje li su tu mučke bile kada se pre nekoliko godina po vasceloj Srbiji, gradile zgrade službi zapošljavanja).

Kaže moj drug sa sela:Ako ima ona: “Dabogda imao, pa nemao” važi i ova modernija varijanta: “Dabogda na Biro zaglavio”. I sama sam to iskusila, dvaputa, boraveći po dve godine na Birou, jednom beogradskom, drugi put apatinskom.

STARI BIRO

Stariji se sećaju da je Biro svojevremeno, 60-tih godina imao svoju funkciju. Tada je bilo minimalno nezaposlenih, a mnogi su radnici, preko tadašnjeg Biroa dobijali siguran posao u inostranstvu, jer je tadašnji Biro imao saradnju sa zapadnim sličnim ustanovama. Taj posao je bio siguran, a ne kao danas, kada ljudi preko privatnih posrednika, najčešće mućkaroša, odu u inostranstvo “grlom u jagode”, ne znajući šta ih tamo čeka. Ponekima se unapred uzmu pare, a onda izvisi i posao i pare a posrednici se izgube. Takav slučaj je imala moja poznanica i još nekoliko sugrađana. Nikad tobožnjeg posrednika nisu uspeli da dobiju na telefon ni na navodnu firmu. Propao čovek u zemlju, a pare bačene u vetar.

Uzgred, ljudi na Birou zapadnih zemalja primaju novčanu nadoknadu, sve dok su na Birou. Ali je tačno i ono, da oni na Birou provode malo vremena, jer se tamo njima brzo nalazi posao, da bi se država što pre oslobidila novčanih naknada. A ima i posla koji ako se ponudi po stručnoj spremi mora da se i prihvati.

STANICA RUGLO

Još iz vremena kada je izgrađenja nova autobuska stanica vlast je obećavala da će se stara montažna, sada gde je sada taksi stanica, srušiti a tu napraviti nešto, što neće biti ruglo. Nije se tačno definisalo šta, ali je obećano, da će montažno ruglo, koje krase samo plakate, konačno ukloniti.

Po običaju to obećanje nikad nije ispunjeno. Stara montažno ruglo je bilo namnjeno “Sevretransu”. Ne znam ni ko je vlasnik toga montažnog rugla i da li neko uopšte plaća bilo šta što je u vezi ovog objekta.
Tema za razmišljanje je: Može li se taksi stanica urediti. Može li se za putnike namernike, pa i same taksisite, na tom mestu obezbediti jedan topliji i prijatniji kutak.

Najzad utvrditi čiji je to montažni objekat, može li da stoji tu, i da li je tačno da montažni objekti, mogu imati samo privremenu dozvolu?

PUDLICA POČASNI GOST

Povodom akcije Radio Dunava o psima u kafićima dodajem:Pudlica Tija je počasni gost u jednom ugostiteljskom objektu u našem gradu. Kada ona sa svojim gazdama, onako omalena i doterana, uđe u taj objekat, prilazeći poznatim gostima da je pomiluju, oni se od miline raspištolje i počnu naručivati nova pića. Svi zadovoljni. Ali Tija ima jedan problem: Kada oseti pijanog gosta počne da laje, ali opet na veselje i smeh, svi gostiju.
U jednoj beogradskoj emisiji, vlasnici pasa, su oduševljeni, što ima gde mogu sa svojim ljubimcima, da uđu dok šetaju, popiju kaficu, i nastave dalji put. Upućeni tvrde da takvih kafića imam i u našem gradu. Tija je za to živi primer.

Evo i to može biti tema. Iako se u teoriji novinarstva često citira : “Nije vest ako pas ujede čoveka, nego ako čovek ujede psa”, ili, “Samo loša vest je dobra vest”.

Naša Tija je dobra vest. Za one opasnije pse, nisam baš sigurna, da im je mesto u kafićima. Eto, dođosmo do toga da se i među psima počela praviti razlika. Što bi rekao gazda jednog opasnog psa, ni ja ne smem da ga ljutim, a kamoli da ga među goste vodim.

autor: Sofija Pualić Špero