IZ MOG UGLA – BENE, LIČKI KALENDAR I PAMĆENJE

APATIN DRUŠTVO IZ MOG UGLA VESTI

WHO IS THIS?

Ko je to toliko prilježan da svaku tuču mladih proglašava međunacionalnim sukobom. Već nekoliko puta, a poslednja dva posebno, iz istog mesta. Da li je taj neko onaj ko priželjkuje takve sukobe? Možda bi toga „Ko“ trebalo zaposliti kao statističara koji bi beležio sve tuče u okrugu, od onih zbog pijanstva do onih zbog ljubomore, obesti ili nećeg trećeg. Možda bi onda imao pravi uvid kako tuče nastaju.

Uvek je bilo bena da se potuku. Šta bi reko taj „who“ kada se u Americi potuku belci, crnci i žuti? Ili šta bi rekao kad bi se setio detinjstva u kome se tuku svi sa svima. Ali ne, tj. oni, žele da rasplamsaju vatru.

Jer koliko je bena u tuči toliko i onih koji prizivaju aveti ne tako davne prošlosti.

Zato svi pamet u glavu! Bez nasedanja!

LIČKI KALENDAR

Ovih dana dopala mi ruku jedna knjiga iz 1958. godine pod nazivom „Lički kalendar“. U toj broušuri izdavač, tadašnje „Ličke novine“ iz Gospića, uredno je sačinio tabele, od broja stanovnika do broja konja, koza, ovaca, dužine kaldrmisanih puteva, pa i koliko kuća ima struju… Te tako je zapisano da je u općini Donji Lapac bilo te davne godine 6.735 stanovnika a na Udbini 6.592. U celom Kotoru koji je sačinajavalo 11 općina ukupno je bilo 114.909 stanovnika. Na elektriku, kako piše, bilo je priključena manje od trećine domaćinstava. Obimna statistika tako pažljivo vođena podseti  me na dve stvari. Prva, koliko bi bilo danas stanovnika u Lici da nije bilo ratova i izbeglištva ( a mi tu o nekoj tuči)! Drugo, uprkos eri računara, mi još nemamo takav popis,a neretko se dešava, da umrle zovu na glasanje, decu u Vojsku i slično.

ŠTA PAMTIMO?

Ulazak u Novu godinu za mnoge je samo u veselom raspoloženju, a za druge tek godina više. Jedan bivši viđeniji apatinski političar reče mi u prolazu da mu zadovoljstvo predstavlja samo porodična sreća, zdravlje najbližih i negovanje prijateljstva.

Nije bilo tako davno kada je bio preokupiran, kako kaže, svakakvim glupostima, što se tiče rešavanja gradskih problema i donošenja odluka. Ponekad se zamerao ljudima a da to stvarno nije želeo. Shvatio je, kaže, da je politika prljava igranka bez kraja a da pošteni samo mogu na kraju da budu moralno unesrećeni. On smatra da je to zbog godina zrelosti u kojima je sada, iako je  po meni u najboljem dobu, da baš nešto ostavi gradu.

Pre nego mi je rekao da ga ništa sada od toga više ne zanima znala sam i sama da takav osećaj kad-tad dođe. Kod nekih u ranijem kod drugih u kasnijem dobu. Imamo mi još mlađih političara, od njega, koji su se svojevoljno sami „penzionisali“ po pitanju političkog angažmana. Sada se bave isključivo i uspešno svojim profesijama. Tek tu i tamo u nekoj od kafana progovore nešto o politici, lokalnoj i široj. Shvatili na vreme da nisu makjavelisti i da svaki cilj ne opravdava svako sredstvo. ili, da oni nisu tako satkani.

Zbog svega toga, čude me stari kadrovi, kojima politike nikad dosta. Pa ja se jedva uzverem uz one opštinske stepenice a živaca nemam da slušam rasprave na skupštini sto puta prežvakane kao da je vreme stalo. Procenite i sami koliko puta ste čuli za Luku, Robno-transportni centar, najmoderniji Velnes centar… A koliko puta su novinari, još od ondašnjeg starog „Glasa komune“, ispraćali napisima kineske, ruske i druge investitorske delegacije, koje su uglavnom potpisivale neke Memorandume o namerama. I tako u krug najmanje dve decenije. A za dve decenije koliko je vode Dunavom proteklo!

Ovim reminescencijama ne treba obeshrabrivati mlade koji žele nešto da učine za grad, da ostave trag. Naprotiv, njima treba prepustiti dolazeće vreme. A oni će, baš kao sada previše sazrele generacije, doći u doba kada će isto razmišljati kao narečeni bivši političar.