Praznik svetog Đorđa, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru, obeležava se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve i kao jedna od najčešćih slava pravoslavnih Srba. Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje svetog Đorđa, koje se desilo 23. aprila 303. godine. Posle Svetog Nikole i Svetog Jovana, Đurđevdan je treća najčešća slava u Srba.
Đurđevdan je praznik vezan za najveći broj običaja koji postoje u narodnom verovanju. Ovaj svetac se smatra granicom između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve.
Glavni običaji su pletenje i venaca od bilja, umivanje sa biljem, kupanje na reci.
Đurđevdansko cveće su đurđevak, mlečika, maslačak i od njih treba isplesti venčiće kojima se kite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ovo se čini da bi godina i dom bili bogati – „Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“.
Ovi venčići drže se okačeni na vratima preko cele godine, sve do sledećeg Đurđevdana.
Ujutru se biljem i cvećem, koje je domaćica prethodno veče potopila u vodu, prvo umivaju deca kako bi bila zdrava kao dren preko cele godine, devojke da se momci grabe oko njih, stariji da budu vitalni,a domaćini da im kuća bude čuvana.
U nekim krajevima, dok su plele vence, devojke su birale i travu zlatnoglav ne bi li se dopale mladićima, a mlade žene još više umilile muževima.