Sanja Ožegović: LJUBIČICE MOJA

APATIN BLOG DANI SA SANJOM VESTI

Buđenje… ne sećam se kad je bilo poraznije nego ovog jutra. Nema te. Sreća koju sam osetila zato što mogu da te zagrlim kao nekad je iščezla i opet samo onaj čudan osećaj u meni, mešavina bola i tuge. Valjda nisam bila spremna da se suočim sa tvojim odlaskom. Verovala sam da sam „naučila“ da se nosim sa teškim situacijama, uspešno. Nije da nisam nikad tonula i isplivavala. Nije da me je život baš uvek mazio. Nije da nisam gubila drage mi ljude. Vrlo sam svesna da ono što se jednom rodi mora i da umre. Bilo bi besmisleno verovati da nas naši dragi nikada neće napustiti, ma koliko mi to jako želeli. Kažu da je lakše kada se prisećamo samo lepih stvari vezanih za nekog ko nam je „oduzet“ (kako i da se sećam nekih drugih vezanih za tebe kada ih i nije bilo?), tvrde da „vreme leči rane“, boli me uvo da me „zaleči“, nisam ni želela da boli. Užasno mi nedostaješ i tu logici nema mesta. Prvi put sam te sanjala, a da u snu nije bio prisutan onaj pritajeni strah. Pa ja i nemam razloga da se plašim, ali eto, valjda je u ljudskoj prirodi… San u kom si ponovo ovde, a ja ti se radujem kao dete. Trčim kao nekada prema tebi i samo te grlim. Tvoje šake u mojim, ne hladne kakve sam ih zapamtila, žive, žive i tople. Moja mala, a velika zaštitnica, uteha i snaga. Savetnik, slušalac, model po kome bi trebalo živeti i ponašati se. „Kad porastem“ volela bih da budem upravo kao ti.