IZ MOG UGLA: UKRAJINCI DOLAZE, LIČANI I BANIJCI, DVA LICA

APATIN IZ MOG UGLA VESTI

Jedna ukrajinska kompanija spremna je da ulaže u našu opštinu, sudeći prema sporazumu koji je potpisan ovih dana u opštini. Živinarske farme, prerada mesa, i sve prateće, nalazilo bi se na nekoliko lokacija u celoj opštini. Bila bi to strana investicija za kojima naša opustošena sredina posle niza propalih firmi više nego vapi.

Ovo bi bilo značajno možda najviše zbog novih radnih mesta.

Ukoliko bi se sve realizovalo bila bi to još jedna potvrda da „novac nema boju i poreklo“. Ili, da prevedemo jednostavnije, nisu Rusi i Ukrajinci ovih godina u dobrim odnosima, a mi nešto naginjemo Rusima, ali jedno je prijateljstvo a drugo je ekonomija. Kad je ekonomija uspela da savlada sve nesuglasice i sruši barijere između eks jugo republika, uprkos politici, zašto   ne dati primat onome što život znači.

O ukrajinskoj investiciji, kako saznajemo, se već nekoliko meseci pregovara. To bi moglo da znači da je ova investicija, više nego mnoge druge pre najavljivane, a nikad realizovane, izvesnija. Samo da tako bude. Verujemo da hoće, ponajviše jer su prisutni prilikom potpisivanja sporazuma bili i predstavnici Amabasade Ukrajine.

 

VEČITI DERBI: LIČANI I BANIJCI

Na pijaci sretnem dvojicu prijatelja u raspravi oko toga da li je više ljudi bilo na ličkoj ili na banijskoj večeri u banji Junaković. Pogađate, jedan je Ličanin, drugi Banijac. Pitam ja kolege novinare koji su bili na obe večeri koliko je zaista ljudi bilo na jednom koliko na drugom druženju. Oni me uputiše na Zavičajna udruženja Ličana i Banijaca. Naravno, i jedno i drugo udruženje je tvrdilo da je na njihovim zabavama bilo više ljudi.

Pošto su ova druženja pre svega negovanje tradicije, mislim nešto, šta ima veze broj zvanica.

Pa, ipak, pošto su se dva prijetelja, Ličanin i Banijac, kladili, nisam znala kako preseći taj Gordijev čvor.

Zbog toga sam ih na kraju uputila da se obrate Poreskoj upravi. Možda oni nešto više znaju.

 

OPREZ SA INOSTRANSTVOM

Engleski jezik je  bio kroz mnoge generacije neprikosnoveno najpopularniji. Možda je to i danas, ali je fakat, da se više uči nemački. Uz nemački počeli naši ljudi da parlaju i mađarski. Treba im pasoš EU.

Postadoše jezici tako nasušna potreba za ono što se zove „trbuhom za kruhom“. Odlaze ljudi u Nemačku, rade sve i svašta, ne bi li bolje živeli.

Ali, bilo bi dobro, kada bi sve baš tako bilo. Kao i u svemu, proradila su „srpska posla“. Naime, ima onih koji su prevareni, od strane nepostojećih agencija. Dali pare unapred, avansno, a Nemačku, videli nisu. Isparile pare, isparile preko noći tobožnje agencije. Hteli smo da  pišemo o prevarenim ali oni nisu spremni da svoj jad stave na videlo. Umesto da je ljude prevarante iz tobož agencija stid, stid je prevarene.

Zato, oprez, kod ugovaranja posla u inostranstvu.

DVA LICA

Kad smo već kod inostranstva, ovih dana sam kontaktirala neke svoje prijatelje rasute diljem zemaljske kugle, od Amerike do Australije. Jedni mi pričaju da su zimus pordično bili na skijanju u Austriji, drugi mi šalju razglednice sa Maldiva. Uh, rekoh, baš vam onako prijateljski zavidim. Kad će moja prijateljica: Eh draga moja, nije to baš sve tako kao što misliš. Sve ima dva lica. Mi radimo danonoćno, a godišnje se jednom provodimo. Lepše je u domovini, vi se svakodnevno družite.

Kad bih bila mlađa, ipak bi prihvatila njihovo lice, a sada, sve mislim bolje je ovo naše, drugo.

Autor: Sofija Pualić Špero