IZ MOG UGLA: SELA BEZ JUTARNJEG VOZA, LUKA I LAĐARI

APATIN DRUŠTVO IZ MOG UGLA VESTI

SELA BEZ JUTARNJEG VOZA

Dok na jednoj strani pokrajinski faktori razmišljaju kako će obnoviti napuštene pruge i železničke stanice u svrhu promocije turizma, dotle u selima opštine muku muče da se izbore da im ne ukinu pojedine važne linije.
Kako sam obaveštena jedna od najvažnijih JUTARNJIH linija na potezu Odžaci- Bogojevo- Sonta-Prigrevica-Sombor , uskoro bi mogla da bude ukinuta. Ova linija prevozi đake i radnike od Prigrevice i Sonte, u našoj opštini, do Sombora. Prekinuta je veza onda i Odžačanima. Dakle, dve opštine bivaju odsečene sa vežnim centrom Zapadnobačkog okruga, Somborom. Đaci odsečeni od škole, radnici od posla.
Prema proverenim informacijama, ovaj jutarnji voz je više nego rentabilan. Svakog radnog dana je više nego krcat. Uz to, ovaj voz, odnosno linija, postoji otkad postoji prigrevačka železnička stanica. Rečju, ljudi navikli iz potrebe na ovu liniju, a ne iz čistog hira. Osim toga, železnica je neraskidivo vezana za Prigrevčane, jer im je taj prevoz dostupniji i praktičniji od autobuskog.

Zaključak: Ako je ova linija, odnosno, kako ga nazvašmo JUTARNJI voz rentabilan, zašto se onda ukida. Država je najavila promene u železničkom saobraćaju. Ali, prosto nešto ne verujem, da se u vrhu zna da se jedna rentabilna linija ukida, bez dobrog opravdanja.
Kruži priča da bi takođe još drastičnije mogla proći Sonta. Ako je verovati upućenima nije isključeno da sonćanska železnička stanica bude potpuno ukinuta. To je zasad priča. Ako bi se tako sve redom krenulo naša opština bi mogla da ostane možda bez ijedne železničke stanice.
I ovako smo “slepo crevo”, kako god okreneš. Da li je žitelje iko anketirao, a opštinu konsultovao? Ili se odluke donose bez uvida u stvarno stanje stvari, potrebe građana, a i interesa cele opštine.

PRUGE MUZEJI U KOROVU

Dok se na jednoj strani ukidaju vozovi i stanice, na drugoj neki zanesenjaci, pričaju kako bi Vojvodina, posebno Bačka, bila idealna za vozove i stanice muzeje. Kako rekoše mogla bi se napraviti vojvođanska “Šarganska osmica” koja bi stigla i do Apatina
Vele, na vojvođanskoj trasi puno je objekata od kulturno-istorijskog značaja, čak muzejskih železničkih stanica, prirodnih lepota poput Specijalnog rezervata prirode “Gornje Podunavlje”, a to bi sve moglo dovesti turiste, kao što je to slučaj u Austriji ili Švajcarskoj.
Ova ideja mi se i sviđa, ali je nerealna. Ne samo što nismo ni Austrija ni Šavjacarska, već zato što bi te zapuštene pruge trebalo revitalizovati, bar toliko da njima može da vozi već zaboravljeni voz “Romantika”. Sećam se “Romantike” kada je stigao do Apatina, ali to jedva do “Zlatne krune”, dalje do Male stanice nije bilo šansi.
Ovako samo sa setom mogu da se prisećaju više somborski nekadašnji đaci kako je bilo putovati vozom u školu. Kažu, i pre tri-četiri decenije, vozovima do Sombora i Subotice od Apatina se putovalo, tako da se moglo svratiti na kafu i nastaviti putovanje. A koliko li je tek šina, šrafova i pragova, od tada pokradeno?
P.S.
Za revitalizaciju naših pruga trebale bi milijarde evra i decenije. Od ideje, makar plemenita i dobra bila, do realizacije, put je ne samo trnovit, već gotovo prašumski neprohodan. Za razliku od pruge Apatin-Sombor, zarasle i zapuštene u korov, prigrevačka je potpuno u funkciji, pa ništa, kao što je narečeno u prethodnom tekstu. Utvrđeno, kilometar pruge košta pola miliona evra.

LUKA I LAĐARI

Hoćemo luku, jedan je od ciljeva, bivše i sadašnje vlasti. Samo da podsetimo.
Nekada su lađe pristajale u velikom broju na naše pristanište. Lađari su bili glavne face našeg detinjstva. Nosili su šuškavce i tranzistore u džepovima, prodavali porculanske figurice i tanjire. Izgledali su nam kao vanzemaljci u našoj tadašnjoj oskudici 60-tih godina. Mi deca ih sa nevericom gldelai dok nose i pune velike veš korpe hrane a mi mažemo hleba, masti, paprike i soli.
Cvetale su tada i kafane uz Dunav. U mojoj Obalskoj ulici, sada I.L.Ribara, bila prehrabena radnja koja je poslovala od lađara, a na čošku kafana. Imala je ova ulica na udaru i privatne podrume sa vinom i rakijom iz Srbije. Lađari su plaćali austrijskim šilingom noseći balone a naši domaći pisali recke koje su još na zidu dotočnog podruma u mojoj ulici. U Pivarskoj ulici na čošku čuvena kafana “Šljuka” gde su dolazile čak pevačice sa dairama. U zadimljenoj atmosferi “Šljuke” lađari su pušili neke otmene cigarete, a naši očevi, “zelenu moravu”ili motali krdžu. Bilo je to vreme procvata lađarstva.

Odjednom sve je ukinuto. Lađe prestale da pristaju, lađari nestali, Dunav, a sa njim Apatin, opusteo. Kažu, da je to tada bila politička odluka. Možda mi, kao većinski brdski narod, tada još nismo osetili da je Dunav, tu, pored nas. Nekom su, tvrde, smetale pevačice u “Šljuki”.

Danas bi, opet, da vratimo luku. Da smo je onda dalje razvijali kao strateški interes grada mogli smo biti veća luka od bilo koje na Dunavu kroz ondašnju SFRJ, a sad kroz Srbiju. Jer grad se i onda nalazio na sredokraći Zapada i Istoka. Sada se dalje nalazi na sredokraći ali i na tromeđi dve zemlje iz EU.

autor: Sofija Pualić Špero