IZ MOG UGLA: PRIVID PEŠAČKE ZONE, ZANAT JE ZNANJE, DIVLJE DEPONIJE I SEDAM SRCA

APATIN IZ MOG UGLA VESTI

PRIVID PEŠAČKE ZONE

Za samo sat vremena, u toku prepodneva, kroz Glavnu ulicu, tobož pešačku zonu, naš čitalac je fotografijom osvedočio 13 vozila, četvorotočkaša. Tu su prolazili džipovi, juga, razni kombiji kurirskih službi, dostavljači robe…Fotografije snimljene između 10 i 11 časova su dostavljene kao dokaz našoj redakciji. Nema varke.
Naš čitalac nas obaveštava da su majke, očevi, najviše bake i deke, namerni da pišu peticiju nadležnim službama koje treba da kontrolišu Glavnu ulicu, koja je nazvana pešačka zona, a najmanje je “pešačka”.

“Naš deca, unučad, sa kojima vreme provodimo najviše u centru, računajući da se tu bezbedna, ispalo je da su ovde najmanje bezbedna. Nije nam jasno zašto u dužini oko 600 metara, od bivše Vojvodine do zgrade opštine, moraju kombiji kurirske službe da na svaki metar isporučuju pisma, zašto pojedinci bahato svakodonevno svoja vozila tu parkiraju pored kafića, zašto, zašto…Kad, kurirska pošta može brže da isporučuje pošiljke pisama (ne robe) pešice, na par metara od zvaničnog parkinga, kad pojedinci mogu do kafića da dođu za manje od minut sa parkinga. Zašto se zaustavljaju biciklisti, pogotovo oni najstariji, koji do pošte ili banke ne mogu pešice, a ne kažnjavaju vozači ovih vozila. Za koga važi pešačka zona, a za koga ne. I tako dalje, i tome slično”-tek su neka od pitanja onih koji pripremaju peticiju koju će uputiti na više adresa od opštine do policije.

Oni još navode da u svim gradovima postoje pešačke zone, ali isto tako, da se roba dostavlja u određeno vreme, a ne da celo pre podne zuje auta.

Ispada, da je pešačka zona u Apatinu najprometniji deo grada. Najgore, za ovih oko pola kilometra, sve se zaista može pešaka, a kabasta roba, da se isporučuje u ranijim satima, kao što je to u drugim gradovima.

“Nije nama do biciklista. Oni nisu opasni. Pitamo samo kada je neki četvrotočkaš kažnjen”-pitaju se nezadovoljni rdoitelji, bake i deke, koji u pešačkoj zoni za ovog lepog vremena traže protos za svoje najmlađe.
Post scriptum

A moj drug Mirko se navalio na bicikliste?

ZANAT JE ZNANJE

Pitam tri svršene srednjoškolske iz Tehničke škole: Koji je glavni grad Bugarske? Nijedna nije pogodila. Jedan je odgovorila, sasvim ozbiljno, Tirana.

Pitala sam se, pa šta će im uopšte škola. I ne moraju to da znaju, važno je da znaju svoj zanat koje su završile.
Nažalost, naši učenici često izlaze iz škole i bez opšteg znanja i bez znanja zanata.
Onda je, mislim, bolje, da znaju zanat, nego imaju neko drugo znanje.

Danas se naveliko priča o dualnom obrazovanju. A ono je bilo pre pola veka vrlo, vrlo, priustno u našim zanatskim školama, tadašnjoj Mašinskoj školi. Sećam se iz detinjstva da su tadašni učenici za bravare, na primer, uveliko radili sa majstorima u Brodgradilištu i Metalu. Tu su provodili od pet dana u nedelji, tri dana na praksi, dva u školi. Kada su završili zanat znali su mahom sve da rade iz svoje struke.

Danas mladi izlaze iz škole i bez opšteg znanja i bez znanja zanata.

Zato treba vratiti tadašnje obrazovanje, koje sada zovu dualno, a ustavri je jednostavno: Učiti ono što će ti trebati u životu. Ovako je sve pola-pola. Ako i toliko.

DIVLJE DEPONIJE

Eh, više od dvadesetak godina smo pisali o divljim deponijama. Pisali, o nesavesnim građanima. Pisali, o ogromnim parama koje se izdvajaju za uklanjanje divljih deponija.

O svemu pišemo i danas. Ništa se pomerilo nije.

Nikako da pišemo o kaznama za nesavesne.

Imamo deponiju u centru, u zgradi koju je nekad gradilo, i nikad izgradilo, preduzeće Marko Orešković.
A ne pišemo ni i deponijama koje se nalaze u centru, iza marketa, na novoj pijaci. Placu koji se ne zna ni kome pripada osim što je primenskoj nameni deo pijace, za koju se pouzdano ne zna čija je.
SEDAM SRCA

Mega bogataš Dejvid Rokfeler živeo je više od veka za koje je vreme promenio sedam srca. Sedmo je bilo kobno. Nije pomoglo neizbežan odlazak na onaj svet. To je jedino stanje koje čeka sve. I bogataše i siromahe. Zato čemu žurba i jurnjava za novcima?

autor: Sofija Pualić Špero