IZ MOG UGLA: OGLASI, ŠTA KUPUJEMO, BOTOVI, LYIRIKLINE

APATIN IZ MOG UGLA VESTI

OGLASI

Izlozi pekara oblepljeni su oglasima kojima se traže radnici. Tragom tih oglasa moja rođaka koja je bez posla prijavila se na jedno takvo radno mesto u pekari. Nije izdražala dugo. Ne zato što neće da radi već zato što je bila prinuđena da radi i kao prodavac i kao pekar i kao čistačica… Za zaradu ispod minimalca. Kako je moja rođaka već zašla u petu deceniju nije mogla i zbog toga više da izdrži. Eto, zbog čega se niko ne javlja na te oglase.
Na drugim mestima, opet, neće ni da čuju za radnika koji je stariji od 40 godina. I tako godine prolaze, a starijima niti ide radni staž niti su kome potrebni. Kad su potrebni prinuđeni su da rade za siću. A penzija se čini kao nemoguća misija.
Ovoga puta ne vredi ni pominjati da je sve više rada na crno, bez socijalnog i zdrastvenog osiguranja. Ne vredi ni pominjati poslodavce koji radnike primaju tek na onoliko vreme koliko ne moraju plaćati doprinose. I sve se to čini tako normalnim da više niko ne reaguje.
Nema šta nismo mi u neoliberalizmu mi smo još u robovlasničkom sistemu, ako ne teorijski ono praktično, što je još gore.

ŠTA KUPUJEMO?

Slično neredu koji vlada u zoni zapošljavanja, je nered u zoni potrošača. Priča mi moj prijatelj kako je kupio tobož nemački šampon za kosu koji je skupo platio a koji se naveliko reklamira sa nacionalnih televizija.Kad ono jadac. On misli da šampon nije ne nemački, a ako i este, nije onog kvaliteta koji se reklamira. Odgovaram mu da ni doktori koji reklamiraju različite proizvode nisu pravi doktori već glumci odeveni u bele uniforme sa titulom dr. Tek da se zna.
Ali tako je i u zemljama Evropske unije. Eto, netom se Slovaci pobunili, da su na njihovom tržištu isti proizvodi koji se prodaju i u Nemačkoj različitog, odnosno lošijeg kvaliteta, da na amabalaži piše jedna gramaža, a zapravo je manja od napisanog. U Slovačkoj se potrošači bune bune, a novine pišu nije naše tržište „kanta za đubre“.
Šta tek mi kupujemo?

BOTOVI

Ljudi se čereče po društvenim mrežama, često samo zato što imaju drugačije mišljenje, stav, pogled na svet. Iza napada botova često se kriju nedokučivi motivi. Ljudima se tako preko društvenih mreža može napraviti pakao od života. Nema u toj komunikaciji botova ni malo tolerancije, etike, ljudskosti, principijelnosti. Pljuvačina je postala uobičajeni način saopštavanja svoga mišljenja, a svako ko ne misli tako, može lako biti meta napada.

Nešto mislim, uskoro neće biti potrebni ni novinari, ni mediji. Svako danas može biti novinar na društvenim mrežama. Razlika je jedino što novinari još uvek podležu Kodeksu časti koje su donela novinarska udruženja. Dakle, ipak neka kontrola za razliku od botova-novinara.

LYIRIKLINE

Ipak ima dosta pozitivnog u savremenoj kompjuterskoj komunikaciji. Tako, na primer, ljubitelji poezije, mogu da pronađu sajt lyirikline na kome pesnici govore svoje stihove. Ima na tom sajtu i naših pesnika. Zato uživajte uz ovaj sajt, udaljite se od svakodnevice, bar u ovim vrelim letnjim danima.

autor: Sofija Pualić Špero