IZ MOG UGLA: MUĆKE, CEVI, OTUĐENJE, O MLADOSTI

APATIN IZ MOG UGLA VESTI

MUĆKE

Priča mi jedna mlada majka kako je u najvećem marketu u gradu htela da kupi kašicu hrane za svoje dete. Kašica je bila na akciji. Ali mlada majka srećom ima običaj da pogleda deklaraciju i rok trajanja. Na flašici je bio datum koji je za šest dana prešao rok upotrebe. Kada se hrana za decu prodaje a da joj je prošao rok trajanja šta reći za ostale proizvode. Zato ova oprezna žena preporučuje naročito mladim majkama da obavezno pri kupoini dečje hrane paze na rok upotrebe. Obični trgovci, zaposleni, nisu krivi za ovakve skandalozne propuste. Znaju dobro u sedištu kompanije šta se prodaje na kacijama, ali i bez akcija, po nižoj ceni. Ali da je to baš hrana za decu neko bi u normalnoj zemlji debelo odgovarao.
No hrana nije jedina mučka veletrgovaca. Moje komšije kupile plazma televizor. Za dva meseca televizor se tri puta kvario. Pod garancijom. Nisu pristali da ga zamene za drugi nego su ih uputili na njihov ovlaštenog majstora koji ima sedište u Somboru. Ili to, ili će ga oni preuzeti, poslati dalje, ali onda ima da se čeka oko mesec dana. Te tako moje komšije o svom trošku vozaju se sa TV o svom trošku od Sombora do Apatina i nazad. O nekakavoj zameni za drugi televizor prodavci neće ni da razgovaraju što je nekad bilo normalno kad je aparat pod garancijom. Ali ko zna, razmišljaju komšije, iako su TV kupili kao novi, možda su kupili „mačku u džaku“, jer moguće je da je taj isti TV već imao vlasnika.
Slične stvari se dešavaju i sa novim mobilnim aparatima uglednih kompanija. Jedna od njih tek posle trećeg kvara pod garancijom istog telefona pristali su da ga zamene za novi.

Oraganizacije i udruženja zaštite potrošaća tek odnedavno su počele više da se angažuju i to posle pisanja medija o raznim malverzacijama koje su kupci, potrošači, doživljavaju širom zemlje. Narod se tek bolje upoznajee o njihovom pravu kao potrošača. A mi, sve nećemo da se zameramo, pa ne prijavljujemo navede i brojne druge prekrašje inspekcijskim službama.

CEVI

Današnji 40-godišnjaci nisu se rodili kada su u našem gradu počele da se menjaju azbest-cementne cevi vodovoda. Zamena još nije završena uprkos tome što su pedesetogodišnja sredstva samodoprinosa stalno proglašavana da im je prioritetna namena zamena cevi. Sad je opština dobila od Pokrajine sredstva da se taj vodovod definitivno završi. Samo da ne prođe još jedna decenija pa da se opet ne piše o zameni cevi kao prioritetu.

OTUĐENJE

Slučajno slušam jednog načitanog dedu kako se žali na unučad. Kaže, ja ih skoro ne poznajem, ništa ne čitaju, sa ukućanima slabo komuniciraju, stalo su u društvu mobilnih telefona. Kaže deda, da je to tako otuđujuće, da je su mu unučad, potpuno asocijalni, kao i njihovi vršnjaci. Ali dedina priča nije uopšte orginalna. Sličnu imaj mnoge babe i dede, uopšte stariji ljudi, navikli da se druže bez mobilnih telefona. Orginalna je sledeća zamisao koju je prodavcu knjiga saopštio: Napoleon je u godinama koje imaju njegova unučad stigao da napravi veliko carstvo. Deda je očito time želeo da pokaže kako je Napoleon stvarao veće poduhvate što je veće delo od igranja ajfonima. Dalje, deda saopšti i sledeće: Kako će se moja unučad jednog dana igradti sa svojom decom kad ni sami nisu pikali loptu na ulici?

O, MLADOSTI

Sećate se one pesme Arsena Dedića „O, mladosti…daj stani malo…“. Tek pre neku noć u parku ugledah veću grupu mladih koji su se zabavljali uz gitaru u tzv. amfiteatru. Setih se da je to nekada bila uobičajena zabava moje generacije. Znači, da se u svakoj generaciji, svaka mladost, istovetno doživljava. Parkovske zabave, dakle, nisu zaboravljene. Baš mi bi nešto toplo oko srca. Lepa sećanja nikad ne umiru.