IZ MOG UGLA: HLEB I MAST, PROMENE, UŠTEDA

APATIN IZ MOG UGLA VESTI

HLEB I MAST

Sve je više javnih ličnosti, posebno glumaca, koji se odlučuju da život provedu na svojim imanjima umesto u metropoli. Ali naš Pero je ipak bio prvi. Među prva tri u našoj varošici je bio kada je odlučio da se iz sigurnog državnog posla kao saobraćajni inženjer uđe u privatne vode. Naknadno je odlučio da će život provoditi u prirodi, na svom salašu, okružen raznovrsnim životinjskim carstvom.

E, tu Pero, iz moje gimnazijske generacije, svake godine organizuje skup za svoje školske prijatelje. Tako je bilo i ove godine. Uz najbolju muziku sedamdesetih Đženis Đoplin, preko Dilana, Cepelina, Koena, do izvornog vranjansko- makedonskog melosa, društvo se rasturalo u slaninici od mangulice, kozjem siru, ali je hit ove godine bio- hleba, masti, paprike i soli.

Eh, da zna današnja mladež, da su hleb, mast, paprika i so, sve sa paradajzom, bili glavna hrana osnovaca šezdesetih godina. Nije bilo nutele, eurokrema i sličnih nezdravih namaza. Deca su bila zdravija, “visila” su na Dunavu po ceo dan, nije bilo kompjutera, a gotovo svi su u tadašnjem “Partizanu”, trenirali neki sport.

Nije ovo “žal za mladost” već podsećanje da smo bili bezbrižniji kao deca, svakako živeli zdravije, jer nije bilo svega narečenog, a umesto društvenih mreža, čitali smo knjige. Duboko verujem da svi oni koji satima sede pored kompjutera nisu pročitali nijednu knjigu, a bez zazora dele savete drugima, kritikuju, prostački izražavaju svoje viđenje stavri. Posebno sam impresionirana onima koji kače narodnjake najgore vrste na kojima se obrazuju preko estrade. Za njih su idoli Dara, pa još Buba Mara, a ne neki tamo pisci poput Kamija, Hesea, filozofa egzistencijalizma, na kojima su odrastale generacije tih sedamdesetih godina. I danas ima lektire u školama, ali se ona svodi, na čitanje sižea sa interneta. Rečju, iako izgleda suludo, tačno je- što je tehnologija naprednija, to su ljudi neobrazovaniji.

Eto zbog tog i takvog života 70-tih radujem se tako provedenoj mladosti, ali sam žalosna u ovim poznim godinama, zbog uzora sa estrade današnjim mladim naraštajima.

PROMENE

Očekuje se više promena na rukovodećim funkcijama u javnim preduzećima i ustanovama. Kažu, prošlo je šest meseci, rezultati se sabiraju. Nema šta, dele se plusevi i minusi. Možda tako treba. Ako zaista bude po radnim zaslugama. I ako na njihova mesta dođu sposobniji.

Iskreno, teško se privići na čamotinju koja je bila decenijama na javnoj lokalnoj sceni. Imali smo funkcionere i direktore koji se trajali trideset i četrdeset godina. Skoro pola veka. Bili se učaurili. Povezani tako ko creva niko im ništa nije mogao.

Tako dođosmo do obrnute situacije: Onliko koliko donedavno nije bilo promena, toliko su se sada istom merom ubrzale.

Kako smo navikli na čamotinju, sada nam smeta dinamika i svaka promena.

Uostalom navikli smo da nam i kad je nešto dobro, ništa nije dobro. Takvi smo kakvi smo. Lično sam za vrtešku, jer dugovečna vlast, kvari samu sebe pa time i narod.

UŠTEDA

Lokalna vlast uštedeće čak tri miliona dinara pošto je uspela da sednice vodi u elektronskoj formi. Umesto tona papira koristiće se moderna tehnologija. Mislim da je tome doprinela i novoizabrana premijerka Ana koja je marljivo radila na modernizaciji lokalnih samouprava i administracije uopšte. Iskreno, nisam očekivala da će se naša opština, tako brzo modernizovati. Ali, eto, da smo i mi među onima, koji su bez otpora prihvatili inovacije. Uostalom dobit od tri miliona nije mala. Za te pare mnogo šta se može urediti u gradu. Videće se kako.

autor: Sofija Pualić Špero