IZ MOG UGLA: ATAK NA DUNAV, METAL 1988. GODINE, JABLANOVI

APATIN DRUŠTVO IZ MOG UGLA VESTI

ATAK NA DUNAV

Nije nam dovoljno što još uvek imamo spor sa susednom Hrvatskom oko granica na Dunavu, nego počinjemo sami sebi da stvaramo granice, prema ovoj evropskoj reci, koja protiče kroz deset zemalja.

Dunav, iako evropski, izgleda samo nama u Apatinu smeta. Dok ga drugi sve više uvažavaju, kao zelenu transverzalu, mi ga sve više osiromašujemo. Jer, reka bez ljudi ništa ne znači. Izgleda da sutra nećemo smeti ni da ga sa terasa i staza posmatramo. Tako bar kažu sportski ribolovci.

Reč je, naime,( posle ove uvodne laičke opservacije), o tome da je na našem apatinskom potezu odlukom nekih tamo kancelarija, sa sedištem daleko od ovog dela Dunava, odlučeno da se zabrani, i to TRAJNO sportski ribolov. Tom odlukom trebalo bi tako da se zabrani svim onim vlasnicima čamaca u čuvenoj megalomanskoj „međunarodnoj“ marini, da ne isplovljavaju, a oko hiljadu riblovaca koji ovde gravitiraju, da ne plove Dunavom, a kamoli da zabacuju pecaljke.

Tek, opisnije, ako jedana porodica krene na kampovanje, od malog Limana do Mišvalda, ne bi smela da rizikuje, da glava familije zabaci pecaljku upeca koju štukicu, i ispeče u prirodi na žaru.

Ah, sećam se vremena, kada smo mi klinci iz tadašnje Obalske ulice, sada Ive Lole Ribara, po dužnosti odlazili na Dunav, da svojim pecaljkama od bambusa, izlovljavamo kedere i crvenperke, kako bi naši roditelji tom belom ribom hranili svinje, a mi opet bili siti. Jer, drugog nije bilo, osim hleba, masti, paprike i soli, bogatiji sa pekmezom od šljiva, i na Dunav.

Bilo je to i vreme kada je Apatin imao poznatu fabriku za konzerviranje ribe. Konzerve iz te fabrike mnoge od nas, tadašnjih studenata u Beogradu i Novom Sadu, su nas othranile. Pre Drugog svetskog rata, piše u knjigama, ovdašnja riba se u ledu, zaprežnim kolima, izvozila u mnoge zemlje. Naravno, da sada nema toliko ribe u ovom delu Dunava, ali je nema ni na celom toku.

Dakle, Apatin sa Dunavom, oduvek je bio izvor našeg svakodnevnog života. Sadašnji sportski ribolovci upecaju nedeljno jednu-dve ribe, ako i toliko, a ukoliko ova preteća zabrana trajnog zaustavljanja sportskog ribolovstva ostane, moraće samo čamcima da plove, slikaju prirodu i roštiljaju svinjetinu, umesto po koju ribu.

Ovo je priča samo o sportskim ribolovcima koju podržava i WWF (Svetski fond za prirodu), koliko čujem. Ako je to tačno onda je, zaista veliko pitanje, zašto jedno javno preduzeće insistira na trajno zabrani sportskog ribolova, na potezu od Bezdana do Bogojeva, u dužini otprilke 10 kilometara. I zašto baš tu.

Pretpostavljam da je nekakvih razloga i bilo, ali oni su trebali javno da se iznesu. A red bi bio i da su se, ako ništa, konsultovali sportski ribolovci, kako bi se našlo kakvo-takvo rešenje. No, videćemo.

Ali, ko bi rekao da tako moćna reka, ima gospodare. A oni nisu lokalno stanovništvo.

METAL 1998. GODINE

Pričam sa jednim sindikalistom iz bivšeg preduzeća „Metal“ koji je svojevremeno zapošljavo stotine majstora koji su se školovali u tadašnjem ŠUP-u. Setismo se, kako je za vreme štrajka kada je Metal privatizovan, 1998. godine, kordon policije, sprečavao radnike da izađu na cestu i blokiraju saobraćaj.

Naravno, od tog štrajka ništa bilo nije, samo je tadašnja ciča zima, nekima od radnika donela prehladu. Metal sa halama sada je ruševina. Sve razvučeno, od mašina do materijala, Niko više ne pamti ni gazdu koji ga je zakupio i praktično zatvorio. A bila je to nekad moćna firma. Neki, koji duže pamte, kažu, čak bolja od Brodogradilišta i Pivare.

Naravno, još je u ovom našem malom mestu bilo i drugih fabrika koje su doživele istu sudbinu. Ali koga sad to briga. Jedina briga mogla je da bude državna, da odgovaraju oni koji su, u ko zna čije ime, gasili i pre gašenja pljačkali fabrike. Znam neke koji i danas paradiraju ali nemaju više šta da pljačkaju. E, to im je muka, jer su sistem pljačke dobro razradili, i bez zakonskih posledica ostali.

JABLANOVI

Zaštitni znak nekadašnjeg, kako smo ga zvali Kupatila, što je mesto današnje Marine, su bili visoka stabla jablanova. Slike još postoje kao dokaz. Na to me podsetio jedan naš sugrađanin sa iznetom idejom koja je prihvatljiva a glasi, ako sada na onoj betonskoj marini, ne mogu da se zasade jablanovi, mogli bi u delu prema Brodogradilištu. Tek da se zna da su tu stolećima bili.

Sve mislim da bi „Zeleni tim“ od mladih, obrazovnih, ambicioznih i vrednih ljudi, mogli da daju slične ideje i da se one prihvate. Bez mnogo novca iz budžeta. Jer, ako ništa, treba nam zelenila po celom gradu.

autor: Sofija Pualić Špero